Djevojačka kletva | U Brčkom se žalost ogradila -Devleta I.

Među starim pjesmama brčanskog kraja posebno mjesto zauzima balada poznata po početnom stihu “U Brčkom se žalost ogradila”. Već u tom prvom stihu nalazi se gotovo cijeli ton pjesme: grad nije samo mjesto radnje, nego prostor koji je zahvatila nesreća. Žalost se, kako pjesma kaže, “ogradila” — kao da je Brčko na trenutak postalo zatvoren krug tuge iz kojeg niko ne može izaći.

U središtu pjesme je tragedija na Savi. Lađa se utopila, a u njoj Atlagića Mujo. Sa obale ga gleda majka i doziva ga, pitajući može li isplivati. Mujo joj odgovara da ne može, jer su mu ruke svezane. Taj prizor je jednostavan, ali izuzetno snažan: rijeka, majka, sin koji nestaje i nekoliko riječi koje objašnjavaju da ovo nije obična nesreća.

Posebnu težinu pjesmi daje završetak:

“Selam ćeš mi mojim jaranima, što gledaju nek ne ostavljaju, jer je teška djevojačka kletva.”

Upravo taj stih otvara najdublji sloj balade. Pjesma ne objašnjava do kraja ko je djevojka, zašto je kletva pala, niti kakav je grijeh prethodio tragediji. Umjesto toga, ostavlja slušatelja pred onim što je za narodnu pjesmu često najvažnije: pred slutnjom. Znamo da se dogodilo nešto teško, znamo da krivica postoji, ali ne dobijamo potpunu priču. I baš zato pjesma nastavlja da odzvanja nakon posljednjeg stiha.

Devleta Islamović

Ova verzija koju sam obradio vezana je za Devletu Islamović, udatu Begović, kazivačicu narodnih pjesama iz Brčkog. Važno je ovdje biti precizan: ova pjesma nije preuzeta iz Nametkove zbirke. Tekst koji je poslužio kao osnova dolazi sa audio zapisa na kojem pjesmu pjeva Devleta, a koji je zabilježila njena kćerka.

Devleta Islamović ipak ima važno mjesto u širem kontekstu Nametkovih istraživanja u Brčkom. Ona je Aliji Nametku 1956. godine kazivala veliki broj pjesama, o čemu je kasnije pisano u vezi s njegovim brčanskim terenskim radom. Taj podatak je važan jer pokazuje da Devleta nije bila samo slučajni glas jedne pjesme, nego dio onog često nevidljivog svijeta kazivačica i kazivača bez kojih mnoge narodne pjesme ne bi preživjele.

Takvi ljudi najčešće nisu stajali na velikim scenama, nisu objavljivali knjige i nisu sebe doživljavali kao autore. Ali su u pamćenju nosili stotine stihova, melodija, lokalnih varijanti i porodičnih predanja. U njihovom glasu pjesma je živjela prije nego što je postala zapis, arhivski trag ili savremena obrada.

U tome je i šira vrijednost ove balade. Ona nije samo “stara pjesma” u romantičnom smislu te riječi. Ona je trag načina na koji su se nekada čuvale priče: pjevanjem, pamćenjem i prenošenjem. Svaka nova izvedba nosila je nešto od prethodne, ali je mogla promijeniti naslov, poneki stih, redoslijed ili naglasak. Zato ne iznenađuje što je srodna verzija pjesme, pod drugim naslovom, zabilježena i kroz kazivanje Sedike Travljanin sazliji Hašimu Muharemoviću, koji ju je otpjevao uz saz i snimio 2003. godine.

Motiv djevojačke kletve jedan je od onih motiva koji u narodnoj pjesmi nose gotovo sudbinsku snagu. Kletva ovdje nije samo ljutita riječ. Ona je moralna posljedica. U nekoliko stihova pjesma povezuje izdaju, kaznu, vodu, majčinu nemoć i javno upozorenje drugima: “što gledaju nek ne ostavljaju”. Kao da Mujo, dok nestaje u Savi, ne govori samo o sebi, nego ostavlja poruku onima koji će poslije njega voljeti, obećavati, napuštati ili gledati tuđu nesreću bez reakcije.

Sava u ovoj pjesmi nije obična rijeka. Ona je granica između života i smrti, između obale na kojoj stoji majka i vode u kojoj nestaje sin. U brčanskom kontekstu taj motiv ima dodatnu težinu, jer je Sava stvarni prostor grada, ali i simbol prolaza, odlaska, opasnosti i sudbine. Zbog toga balada djeluje lokalno i univerzalno u isto vrijeme: duboko je brčanska, ali njena emocija je razumljiva svakome ko poznaje strah majke, krivicu ljubavi i tišinu nakon nesreće.

U Brčkom se žalost pridesila | dr. Hašim Muharemović

Postoji i druga važna verzija ove pjesme, pod naslovom “U Brčkom se žalost pridesila”. Nju je uz saz snimio dr. Hašim Muharemović na albumu “Saz i suze”. Na omotu albuma pjesma se nalazi pod brojem 14, uz napomenu da je snimljena po kazivanju slijepe harmonikašice Sedike Travljanin iz Brčkog. Prema informacijama koje prate ovu pjesmu, Sedika Travljanin nije bila samo kazivačica, nego je i svirala i pjevala, što njen doprinos čini još zanimljivijim.

Ova činjenica je važna jer pokazuje da pjesma nije bila vezana samo za jedan glas i jednu porodicu. Živjela je u više varijanti: kroz Devletu Islamović, kroz Sediku Travljanin, kroz Hašima Muharemovića i kroz brčansku usmenu tradiciju koja je očigledno čuvala istu tragediju u različitim oblicima.

Zanimljiva je i razlika između stihova “U Brčkom se žalost ogradila” i “U Brčkom se žalost pridesila”. Jedna varijanta zvuči kao da se žalost zatvorila oko grada, druga kao da se žalost dogodila, snašla ili sručila na Brčko. Obje slike nose istu težinu, ali svaka otvara malo drugačiji ton pjesme. Upravo u tim razlikama vidi se kako narodna pjesma živi: ne kao fiksiran tekst, nego kao pamćenje koje se mijenja od glasa do glasa.

Motiv djevojačke kletve jedan je od onih motiva koji u narodnoj pjesmi imaju gotovo sudbinsku snagu. Kletva ovdje nije obična ljutnja. Ona je posljedica nečega što se dogodilo prije pjesme, nečega što pjesma ne želi ili ne mora do kraja objasniti. Mujo, dok nestaje u Savi, ne govori samo majci šta se s njim zbiva. On ostavlja poruku drugima: “što gledaju nek ne ostavljaju”.

U tom stihu ima opomene. Ima krivice. Ima svijesti da ljubav, obećanje i napuštanje u narodnoj pjesmi nikada nisu samo privatna stvar. Ono što čovjek učini djevojci, ono što obeća pa pogazi, ono gdje okrene glavu dok neko strada — sve to može postati dio pjesme, a u pjesmi kazna dobija oblik sudbine.

U novije vrijeme pjesma je ponovo dobila pažnju i kroz obradu Naide Sulejmani, predstavljenu u saradnji sa Mejdi Sulejmani i BZK “Preporod”. Taj savremeni povratak pjesme pokazuje da se ovakvi tekstovi ne vraćaju samo kao arhivska zanimljivost, nego kao živa građa koja još uvijek može pronaći publiku.

Obrada u okviru STRIGOI Studija nastavlja taj put na drugačiji način. Polazište je stari tekst i njegova narativna težina, ali cilj nije bio pjesmu pretvoriti u muzejski eksponat. Naprotiv, cilj je bio da se čuje kao živa balada: tamna, spora, dostojanstvena i dovoljno jednostavna da ne izgubi ono što je čini narodnom pjesmom.

“Djevojačka kletva” je zato više od priče o jednoj lađi i jednom utapanju. To je pjesma o onome što ostane kada narodna balada prešuti najvažnije detalje. O krivici koju ne vidimo, ali je osjećamo. O majci koja doziva sina, iako već naslućuje odgovor. O Savi koja pamti više nego što pjesma kaže.

I možda baš zbog toga ova pjesma traje: jer ne objašnjava sve, nego ostavi jedan stih da stoji kao opomena.

Jer je teška djevojačka kletva.