Tri kraljice | Od narodne predaje do pjesme o Srebreniku

Neke gradove objašnjava historija. Druge, uz historiju, objašnjava i legenda.

Postoje mjesta čija se prošlost čuva u poveljama, hronikama i kamenim zidinama. A postoje i priče koje nisu sačuvane na pergamentu, nego su stoljećima putovale od čovjeka do čovjeka. Stari grad Srebrenik pripada i jednom i drugom svijetu.

Historija nam daje datum koji možemo čvrsto uhvatiti: 15. februar 1333. godine. Toga dana bosanski ban Stjepan II Kotromanić pod gradom Srebrenikom izdaje povelju Dubrovčanima. To je najstariji poznati pisani spomen Srebrenika — ali nije datum njegove gradnje. Tvrđava je tada već postojala, dovoljno važna da se uz nju veže jedan od velikih diplomatskih dokumenata srednjovjekovne Bosne.

Predaja, međutim, pokušava odgovoriti na drugo pitanje: ko je prvi zamislio grad na toj stijeni i zašto se zove baš Srebrenik? Tu na pozornicu stupaju tri kraljice.

U jednoj verziji grade tri grada i nadmeću se koja će načiniti ljepši. Kraljica povezana sa Srebrenikom svoj grad opisuje kao onaj koji se sjaji poput srebra. U toj jednoj slici — kamen, sunce i srebrni odsjaj — narodna mašta pronalazi porijeklo imena.

Jedna predaja — više načina da se ispriča.

Oficijelna historijska stranica Grada Srebrenika bilježi predaju prema kojoj su tri kraljice podigle tri grada: prva grad u Sokolu, druga u Srebreniku, a treća u „Gradu“. Kada su objašnjavale kako su ih načinile, kraljica Srebrenika rekla je da je svoj grad sagradila tako da se „sjaji ko srebro“ — i upravo se uz tu rečenicu u predaji veže ime Srebrenik.

U danas raširenoj turističkoj verziji raspored je malo drugačiji: pojavljuju se Sokol, Gradačac i Srebrenik. Jezgro priče ipak ostaje isto. Tri žene. Tri grada. Nadmetanje u ljepoti. I jedan grad čiji se identitet objašnjava srebrnim sjajem.

Srebro u imenu ne mora značiti srebro pod zemljom.

Ime Srebrenik gotovo automatski priziva rudnik, metal ili staro rudarsko mjesto. Međutim, historijski pregled Grada Srebrenika navodi mišljenje Konstantina Jirečeka da, koliko je poznato, srednjovjekovni Srebrenik nije imao rudnike srebra.

Upravo u toj praznini legenda postaje toliko privlačna. Ako srebro nije dolazilo iz rudnika, narodna priča ga pronalazi na površini: na bijelom kamenu, na zidovima i u svjetlosti.

To ne znači da je legenda dokaz stvarnog porijekla toponima. Ali kao književna slika ona djeluje gotovo savršeno: grad na stijeni dobija ime ne po onome što je skriveno ispod njega, nego po onome što se vidi kada ga pogodi svjetlost.

Legenda je usmena. Tvrđava ima dokumentovanu historiju.

Prvi put kada Srebrenik izlazi iz kamena i ulazi u dokument.

U srednjem vijeku postojanje grada nije počinjalo onoga dana kada ga neko prvi put zapiše. Zato 1333. godinu ne treba čitati kao godinu osnivanja Srebrenika, nego kao najstariji sačuvani trenutak u kojem ga dokumenti jasno imenuju.

Povelja bana Stjepana II Kotromanića izdana je 15. februara 1333. pod gradom Srebrenikom. U širem diplomatskom kontekstu odnosila se na ustupanje Stona, Rata i pripadajućih primorskih prostora Dubrovniku. Za Srebrenik je važna iz jednostavnog razloga: tvrđava je već tada dovoljno značajno mjesto da se upravo pod njom izdaje vladarska povelja.

Grad se nalazio uz istočni rub srednjovjekovne Usore, oblasti čiji se obim kroz stoljeća mijenjao. Njegov položaj između panonskog prostora na sjeveru i planinske unutrašnjosti Bosne davao mu je ono što će obilježiti gotovo čitavu kasniju historiju — stratešku vrijednost.

Zato Srebrenik nije bio samo slikovita tvrđava. Bio je tačka preko koje su se prelamali interesi bosanskih vladara, Ugarske i kasnije Osmanskog carstva.

Srebrenik je stoljećima mijenjao gospodare — ali ne i svoj položaj.

Srebrenik nije zamrznut u 1333. godini.

To je jedan od najvažnijih detalja za razumijevanje Starog grada. Kamen koji danas vidimo ne pripada samo jednom stoljeću. Srebrenik je popravljan, ojačavan, pregrađivan i prilagođavan različitim načinima ratovanja.

U obrazloženju odluke o proglašenju nacionalnim spomenikom navodi se mišljenje Đure Baslera da je veliki dio današnjeg sklopa rekonstruisan u 18. stoljeću na starijim temeljima. Sjeverni obor sa otvorima za topove, na primjer, pripada kasnijoj fortifikacijskoj logici, dok drugi dijelovi čuvaju starije slojeve.

Jedna kula je nakon osmanskog osvajanja bila povezana sa tvrđavskom džamijom; u gornjem dijelu nalazila se cisterna, a stambeni objekt je kroz vrijeme mijenjao namjenu i unutrašnji raspored.

Upravo to Srebrenik čini zanimljivijim od zamišljenog „čistog“ srednjovjekovnog dvorca. On je palimpsest: isti kamen nosi bosanski, ugarski i osmanski vojni sloj, a konzervatorski radovi 20. i početka 21. stoljeća dodali su još jedan sloj — onaj kojim se ruševina čuva.

Izgleda neosvojivo. Historija pokazuje da je ipak osvajan — više puta.

Pogled sa prilaza lako stvara mit o tvrđavi koju niko nije mogao uzeti. Stijena, prokop, uzak most i kapija zaista su Srebreniku davali izuzetno jaku odbrambenu poziciju.

Ali tačnije je reći da je bio teško osvojiv, a ne neosvojiv. Njegova historija puna je promjena vlasti. Upravo činjenica da su ga različite sile toliko uporno pokušavale držati govori više o njegovoj vrijednosti nego bilo kakav mit o tvrđavi koja nikada nije pala.

Srebrenik je vrijedio zato što je kontrolisao prostor. Ko je držao stijenu, držao je jednu od važnih tačaka sjeveroistočne Bosne.

Zidovi, ruševina izdvojene kule i most čine zaštićenu cjelinu.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine donijela je 2004. godine odluku kojom je Historijsko područje — Stari grad Srebrenik proglašeno nacionalnim spomenikom.

Odluka posebno navodi zidine starog grada, ruševine detaširane kule i most. U trenutku donošenja odluke lokalitet je bio označen i kao arheološki neistražen prostor, odnosno potencijalni arheološki rezervat.

Ta formulacija je važna i za samu legendu. Kada ne znamo tačan trenutak prvobitne gradnje i nemamo arheološki odgovor na svako pitanje, usmena predaja ne treba da glumi historijski izvor. Ona treba da ostane ono što jeste — način na koji je zajednica kroz priču sačuvala osjećaj mjesta.

„Tri kraljice“ nije prepisana legenda. To je moja priča izgrađena oko njenog jezgra.

„Tri kraljice“ je autorska sevdalinka o Starom gradu Srebreniku, nastala prema narodnoj legendi o njegovom nastanku i porijeklu imena.

Za potrebe pjesme kratku sam predaju proširio u cjelovitu priču. Kraljice sam zamislio kao tri mlade sestre koje se prijateljski nadmeću. Svaka bira svoje mjesto i svaka vjeruje da će upravo njen grad biti najljepši.

Prve dvije svoju pobjedu izgovaraju naglas. Najmlađa ne odgovara odmah. Ona bira stijenu, gradi kamen preko kamena i mostom veže tvrđavu za planinu. Umjesto da objašnjava zašto je njen grad ljepši, čeka da to učini svjetlost.

Kada posljednja zraka pređe preko kule, bijeli kamen se u pjesmi „srmom“ zatreperi. Tada se osnovna rečenica legende — grad koji se sjaji poput srebra — pretvara u završni prizor.

Time je napravljena jasna granica između predaje i autorske obrade. Tri kraljice pripadaju legendi. Tri sestre, njihove naravi, šutnja najmlađe, čekanje zalaska i konkretna dramaturgija nadmetanja pripadaju pjesmi.

Historijski grad, usmena jezgra i autorska nadogradnja.

Tri kraljice

Autorski tekst: STRIGOI. Ispod je puni tekst pjesme, bez produkcijskih i izvođačkih instrukcija, te bez fonetskih produženja korištenih samo za vođenje vokalne izvedbe.

Mali rječnik između tvrđave, predaje i pjesme.

Zato što objašnjenje imena pretvara u prizor koji možete vidjeti.

Dobre predaje rijetko preživljavaju zato što su pune podataka. Preživljavaju zato što imaju jednu sliku koju je teško zaboraviti.

Kod Srebrenika to nije samo kraljica. Nije čak ni takmičenje. To je trenutak u kojem tvrđava na stijeni zasja i neko kaže: izgleda kao srebro.

Sve ostalo se može mijenjati. Treći grad može biti „Grad“ ili Gradačac. Redoslijed kraljica može se promijeniti. Detalji nadmetanja mogu nestati. Ali srebrni grad ostaje.

Zato je ta slika bila dovoljno jaka i za pjesmu.

Historija nam govori kada je Srebrenik zapisan. Predaja pokušava objasniti zašto ga pamtimo.

Povelja iz 1333. godine stavlja grad na historijsku kartu. Stoljeća ratova pokazuju zašto je njegova stijena bila važna. Zidine, kule, cisterna, prokop i most govore o ljudima koji su ga gradili, popravljali i branili.

Legenda, međutim, radi nešto što nijedan vojni dokument ne može: gleda iste te zidine u večernjem svjetlu i daje im razlog da se zovu Srebrenik.

„Tri kraljice“ nastala je upravo između ta dva svijeta. Ne kao pokušaj da predaju pretvori u činjenicu, nego da joj da glas, likove i završnicu.

Tri sestre podignu tri grada. Dvije kažu zašto su njihovi najljepši. Treća sačeka da sunce zađe.

I onda kamen odgovori umjesto nje.

— STRIGOI Studio