priča o STRIGOI Studiju na Urban Magazinu

Ponekad je neobično čitati vlastitu priču kada je ispriča neko drugi.

Ono što je prije svega nekoliko mjeseci počelo kao prilično jednostavna ideja — spojiti ljubav prema muzici, književnosti i tehnologiji — danas polako prerasta u nešto mnogo veće nego što sam prvobitno zamišljao.

Urban Magazin objavio je priču o meni i STRIGOI Studiju pod naslovom „Od Minhena do Brčkog: Aleksa Šantić kroz rad Damira Mrkaljevića“.

I moram priznati da mi je posebno drago što je upravo ovaj tekst uspio uhvatiti ono što STRIGOI zapravo pokušava biti.

Ne samo muzički projekat.

Ne samo obrada starih pjesama.

Nego pokušaj da nešto što pripada našem kulturnom pamćenju pronađe svoje mjesto u vremenu u kojem danas živimo.

Između tehnologije i starih stihova

Veliki dio mog profesionalnog života vezan je za tehnologiju, dok je onaj lični oduvijek bio ispunjen muzikom, sevdahom, tamburicom, književnošću i pričama prostora iz kojih dolazim.

STRIGOI Studio nastao je upravo negdje na toj raskrsnici.

Ideja je koristiti savremene digitalne tehnologije kao alat kojim se stare narodne pjesme, zaboravljeni tekstovi, epske priče i poezija mogu ponovo predstaviti publici — ne kao muzejski eksponati koje treba posmatrati sa distance, nego kao nešto što i danas može živjeti, izazvati emociju i pronaći nove slušaoce.

Urban Magazin je to opisao kao pokušaj stvaranja svojevrsnog globalnog arhiva kulturnog pamćenja, što je vjerovatno jedna od najpreciznijih formulacija onoga prema čemu želim da ovaj projekat dugoročno ide.

A zašto baš Šantić?

To je pitanje koje dobijam veoma često.

Dio odgovora je, naravno, u samoj ljepoti njegovog pisanja. Šantićevi stihovi imaju nevjerovatnu muzikalnost i više od jednog stoljeća kasnije zvuče kao da samo čekaju nekoga da ih ponovo otpjeva.

Ali postoji i drugi razlog.

Šantić je pripadao prostoru koji je mnogo složeniji i ljepši od granica kojima ga danas pokušavamo podijeliti. Mostar, Hercegovina, Bosna, Srbija, orijent i zapad, sevdah i evropska poezija — sve to kod njega nekako postoji istovremeno.

Zbog toga sam u razgovoru za Urban rekao nešto iza čega potpuno stojim:

Šantić za mene predstavlja jedinstvo i međusobnu ljubav i poštovanje koje osjećamo jedni prema drugima, u inat onima kojima to smeta.

Možda upravo zato njegova poezija tako prirodno stoji u samom centru onoga što STRIGOI danas radi.

STRIGOI polako izlazi iz digitalnog svijeta

Posebno mi je drago što ovaj razgovor nije ostao samo na onome što je do sada urađeno.

Jer najveći dio priče zapravo tek slijedi.

Trenutno završavam knjigu „Tragom sevdaha“, zamišljenu kao spoj priče, istraživanja, istorijskog pamćenja, muzike i savremenog digitalnog formata.

Ideja je da čitalac ne dobije samo tekst o pjesmi, njenim ljudima i vremenu iz kojeg dolazi, nego da putem QR koda može odmah poslušati i njenu novu muzičku interpretaciju.

Drugim riječima — da knjiga ne bude samo nešto što se čita, nego nešto kroz šta se sevdah može i čuti, istraživati i ponovo otkrivati.

Istovremeno, STRIGOI sve ozbiljnije pravi prve korake iz digitalnog prostora prema stvarnoj sceni. U toku je razvoj priče oko izvođenja ove muzike uživo, novih snimanja i saradnji, dok je podrška BH Telecoma predstojećem serijalu snimanja još jedan veliki korak prema profesionalizaciji projekta.

Pokrenut je i STRIGOI Store, kroz koji oni koji žele mogu podržati projekat kupovinom proizvoda inspirisanih Šantićem, sevdahom i svim onim malim izrazima, likovima i pričama koji ovu kulturu čine našom.

Tek smo počeli

Možda mi je upravo zbog toga posljednji dio Urbanovog teksta posebno drag.

Jer prije nekoliko mjeseci nisam mogao znati gdje će sve ovo završiti.

Nisam mogao znati koliko će ljudi prepoznati stare pjesme u novom ruhu, koliko će poruka stizati iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, Crne Gore i dijaspore, niti koliko će jedna naizgled mala ideja početi otvarati potpuno nova vrata.

Danas postoje muzika, publika, knjiga koja nastaje, novi vizuelni sadržaji, saradnje, planovi za scenu i arhiva koja svakim danom postaje malo veća.

I još uvijek imam osjećaj da smo tek zagrebali površinu.

Zato mi ovaj članak u Urban Magazinu nije važan samo kao medijska objava.

Doživljavam ga kao mali zapis jednog trenutka u razvoju STRIGOI Studija — trenutka u kojem se mogu nakratko okrenuti iza sebe, pogledati koliko smo već napravili, a zatim nastaviti dalje.

Jer ako uspijemo spasiti makar nekoliko pjesama, stihova, priča i imena od zaborava — i ako ih pritom upozna neka nova generacija — onda je vrijedilo.

Hvala Urban Magazinu i Merimi K. Mehinović što su ovoj priči dali prostor i što su prepoznali ideju koja stoji iza STRIGOI Studija.

A svima vama koji ste tu od prvih pjesama, komentara i dijeljenja — hvala što ovu malu riznicu gradimo zajedno.

Priča STRIGOI Studija tek počinje.